taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 6. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u Pegazovom bijegu iz ralja kradljivaca snova.






Kada misaono odlutam u bezvremenost drevnih legendi tada ih uistinu živim. U tom čudesnom svijetu svjetlosti i sjena se, u simfoniji pastelnih boja, naziru bogovi, titani, gorgone, minotaurusi i plava čudovišta koja žderu tkivo snova, i kradu Pegazu porijeklo njegovog rođenja. Svjetlost i sjena plešu svoj ples na mom unutarnjem zvjezdanom nebu. Ideokinetička slika postaje stvarna, misaoni Pegaz me odnosi na pahuljasti oblak svijesti i ja onda vidim sjenku moje duše, osjećam njen miris, čujem njen šapat, njen zov koji odzvanja ekliptikom moga unutarnjeg sunca. Na obroncima tmine se svjetlost i sjenka dodiruju, na obrisima pahuljastih oblaka se razdvajaju i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u zvjezdanom prahu uspomena. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka korača naprijed, a onda iznenada zaostaje, vječno razigrana, tajnovta i stvarna, sjenka nas kao lepršavi krilati vranac našeg unutarnjeg neba, cijeli život prati. Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni univerzumi našeg postojanja, relativna apsolutnost, mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim zemaljskim putevima, Pegaz koji nas zvjezdanom poezijom života zauvijek slijedi. Sjenke naše svijesti se ponekad kriju u dubini univerzuma uma, igraju svoju igru sa našim mislima koje su svjetlost naše spoznaje. Svijest svjetlosti i sjena živi u našim glavama, u kristalnom labirintu naše svijesti se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta, iz njihove igre izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo. Osluškujem poeziju novoizrastajuće neuroznanosti koja zvjezdanim kistom drevnih umjetnika umijeća slikarstva, na mom unutarnjem nebu crta uvijek novu sliku svijeta. Svjetlost u našoj svijesti, naše misaono "ja" izrasta iz svjetlosnog zagrljaja teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke izrastaju iz sukoba umnog i emeocionalnog u nama, iz vjerovanja u stare dogme koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene, a naslućene nove paradigme još uvijek nemaju svoju potvrdu u kristalnom zamku svjetske znanosti. Svijest i sjenka, san i java izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Na vratima vremena je sve osunčani san u kojem sudjelujemo u stvaranju najsuptilnije simfonije univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju vječnog božjeg sna. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u san.U dolini podno Parnasa na nas čeka krilati konj i odnosi nas u željene, tek osjećanjem osjećaja dohvatljive visine svemira. Shvatila sam prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna, ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako odlaze. Pegaz se krije u mislima kojima jezdimo ka sazviježđu pod kojim smo rođeni. Lebdeći tako u ekliptici našeg svemira mi postajemo svijesni koliko je širok čovjekov unutarnji svijet. Tvoja duša, sjenka moje duše, moja duša sjenka tvoje, jedna drugoj se klanjaju zagrljajem vječnosti i dodirima neba i oceana, iz labirinta kristalne spoznaje spiralnom dinamikom svijesti progone suze u bezdan neznanja. Na dva svilenkasta oblaka, iz vrtloga vremena iznjedreni, mi sanjamo jedno drugo u stoljetnoj slici čudesnog poete slikarskog izričaja. Legenda drevnog labirinta u nama živi, Minotaurus se u velikom suncu spoznaje krije, a mač spoznaje, iznjedren iz nebeske knjižnice, iz grada sanjajućih knjiga,  postaje Ariadnina nit koja nas uvijek izvodi na svilenkasti oblak postojanja. Bezvremeni ples zvijezda na Platonovom nebu spoznaje, na horizintu svijesti,  smrt pretvara u igru svjetlosti i sjenki. Pegaz je ideja koja nas izvodi iz tamnog tunela neznanja u ekliptiku sunčane svjetlosti i na nutarnjem nebu ostavlja siluetu svog sazvježđa, zlaćanim slovima ispisanu odu vječnim sanjarima, ljubavi i  životu.

Slika, William Blake 

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/

Keine Kommentare: