Zahvaljujući neprestanom titranju energije, iz nama još uvijek nepoznatog izvora, u krilu evolucije prirode se razvijala kulturološka evolucija iz koje je nastajala znanost. Nastankom i razvojem znanosti, te novim otkrićima u kozmologiji, čovjek je snagom svoga uma bio potisnut iz središta univerzuma. Ljudski um je dokazao da naša plava planeta kruži oko sunca, a da je sunce samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću univerzuma, koji mi još uvijek, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazivamo Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama. Nova saznanja u fizici, nove hipoteze u znanosti, iako nama još uvijek neshvatljive, su ipak uspjele nas i planet Zemlju uvesti u novu epohu postojanja. Bezbroj paralelnih televizijskih programa, virtualna stvarnost, virtualni prostor i hologrami su reprezentanti razvoja znanosti i uvođenje našeg utjelovljenog uma u multidimenzionalnost svjesti i spoznaje. Radio, televizija, computer, internet, svemirski letovi i nano-roboti, cijeli taj ubrzani tehnološki razvoj je baziran na novim otkrićima u fizici. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet kompletno drugačije od onoga kako "običan čovjek" spoznaje svoju stvarnost. Običan čovjek je još uvijek ostao vjeran Newtonu i dokazivim zakonima klasične fizike. Suvremenim znanstvenicima je uspjelo otkrivanje novih zakona, tek kad su uspjeli svoju svjest uzdići izvan granica trodimenzionalnosti razuma. Spoznavši mnogoprotežnost svoga uma oni su krenuli dalje u novo izučavanje, da bi dokazali važnost tog malog, u isto vrijeme, velikog skoka za čovjekov um, za njegovu samosvijest. Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su znanosti poklonile osnove za ostvarivanje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta. Svijet u kojem smo rođeni i u kojem sretno živimo nije izgrađen od čvrste materije, u njemu ne postoje objekti koji su čvrstim granicama odvojeni od svjesti promatrača. U tom našem velikom svijetu je sve međusobno povezano, sve zajedno pleše i treperi sjedinjujući se u veliku svečanu predstavu našega života. Na pozornici velikog svjetskog teatra prostor, vrijeme, materija i energija gube svoje obično kolokvijalno značenje. Čovjek, sudionik i promatrač, postaje neprikosoveno i stvaraoc svih tih prirodnih procesa. Njegova svjest, kvantno stanje njegove bioenergije, u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom, prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu, još uvijek nije stigla do izvora vječne rijeke ljudskoga života. Znanost je postala poezija jer jedino poezijom možemo izreći ono još ne vidljivo i neopipljivo. Na nama ostaje da prihvatimo objašnjenja koja nam znanstvenici u svojim knjigama nude, kao što gutamo romane, pripovjetke i eseje. Naučna fantastika, odjenuta u odoru nama nepoznatih svijetova, pretvorena u bestselere i stisnuta na celuloidnu traku puni kinodvorane, a mi napuštajući taj virtualni svijet odmah zaboravljamo teleportaciju, nerazmišljamo više o kvantnom stanju koje nas je fasciniralo dok je glavni heroj filma nestajao iz jednog svijeta i pojavljivao se u drugom.
Pokušavam u univerzumu uma osjetiti i spoznati proces teleportacije. Usredotočujem misli na pokret i osjećam njegov izvor u dubini mog malog svemira. Moja misao postaje osjećaj ugode koja se širi cijelim tijelom, slična osjećaju kada zrake ljetnog sunca dodiruju kožu, a lagani povjetarac je kao lahor ljubavi, pojačava. Stojim na Zadarskoj rivi i osluškujem tonove morskih orgulja. Osjećam lepršavost i ritam maestrala i slika sunčanog Mediterana sjaji pred mojim unutarnjim očima. Miris lavande, blagost dodira tonova mora i maestrala uzburkavaju moju misaonu i emocionalnu energiju. To moj utjelovljeni um trepereći osjeća ugodu i upućuje moje misaono "Ja" na trenutak nastajanja "mog pokreta".
Miris mora i lavande se, nedodirujući nosnice, širi mojim svemirom. Maestral postaje moj pokret i budi stara sjećanja u meni. Nazivam ga "Povjetarac u lavandinom polju" i provlačim se između cvjetnih grmova. Mislima putujem dalje, prelazim veliku planinu, osjećam promjenu ritma. Moj pokret postaje "vjetar s Velebitskih visova". Spuštam se niz hridi u ravnicu. Miris lavande prelazi u miris nepokošenog žita. Moj pokret postaje "Povjetarac u žitu" i provlačim se njime između klasja nedodirujući ga. Gibak i savitljiv "moj pokret" putuje velikom ravnicom. Trag koji ostaje za njim je beskrajna spirala utisnuta u zlatu nepokošenog polja. Bez suvišnog trošenja snage, ne naprežući i ne umarajući se "moj pokret" ucrtava put svog nastajanja u moju svijest o njemu. Tu susrećem boga sretnog trenutka, Kairosa koji u rukama drži vagu, onu čudesnu nebesku vagu na kojoj se moje tijelo i moja duša sjedinjuju u harmoniju postojanja. Osjećam da se na njoj susreću moj razumski i emocionalni um. Ta misaona slika će ostati pohranjena u mom svjesnom pamćenju. Misao postaje most između "mog pokreta" i mene same, a moja želja za umjećem pokreta prelazi u njegov spoznatljiv oblik, postaje lepršavi vranac mog unutarnjeg neba, čudesno svjetlosno biće koje povezuje paralene univerzume uma u osjećanje osjećaja pokreta.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mudrost pokreta" str, 59
Slike, Freydoom Rassouli.
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/2007/06/to-je-vrijeme.html
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjeajnog-u-nama-ili-4-d.html
8 Kommentare:
Dummheit:):):):):):):):):):)
dobrodošao dragi anonimni posjetioče..oduševljava me tvoj bogati izričaj...:-)))
:) nemrem vjerovati! :) koja poezija u komentaru ove anonimke! :)
poetična glupost na djelu.....kreacija uma u kojem se zrcali Dummheit:):):):):):):) sa osmjesima...:-)))
Carice, pa znamo tko je to "anoniman" da sve "vrišti" od prepoznavanja :)
vrišti moj epigon, vrišti.....pustit ću ga draga sjenko jer on izgleda virtualnim vrištanjem onanira.....:-)))
bumerang je bumerang :)
lažni aboriđini, onaj tko misli da zna tko su aboriđini i upotrebi njihovo oružje izlaže se osveti neba....bumerang je sveto oružje..darovano samo aboriđinima.....a oni koji tek pišu stih tom čudesnom narodu bez osjećanja osjećaja ginu od svog osobnog, neznanjem baćenog, bumeranga....:-)))
Kommentar veröffentlichen