Po drevnoj mudrosti starog filozofa Platona mnogi ljudi žive kao u špilji leđima okrenuti ulazu. Kroz otvor prodire sunce i baca njihove sjenke na zidove. Takvi ljudi vide samo sjene svoje stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje, te čudesne iskrice na zvjezdanom nebu duše, u beskraju univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama, su putokaz u životu, osvjetljene našim unutarnjim suncem nam osvjetljavaju put ka sreći. Damjana, krotiteljica strasti, sumnji, strahova u nama nam dariva kristalni most na kojem se dodiruju mikro i makrokozmos, simfoniju duginih boja u kojoj se krije naša svjesna spoznaja, naš metaverzum, u kojem nam znanost tihom šapatom priča nove bajke. Predugo je čovjek vjerovao da se ono veliko svijetlo koje je nazivao, božanska svijetlost nalazi izvan njega, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To vjerovanje u zablude u nadnaravno je u njemu budilo strah od voljenog, istovremeno nedohvatljivog i nerazumljivog bića nad bićima.
Komedija zablude je trajala stoljećima. Čovjek se gušio u strahu od osvete neba, odustajao od ovozemaljskog života u nadi da će tako spasiti besmrtnu dušu.
Komedija se nastavlja i danas. Ljudska vrsta se, uvjetno rečeno, podijelila u Homo tehnicusa i Homo religiozusa.
Homo tehnikus ubija u sebi najljepši osjećaj koji posjeduje, žudnju i vjerovanje, jer se konkretizacijom života sveo na roba materijalnoga koji zgrćući vanjska blaga zaboravlja svoje unutarnje.
Homo religiozus živi u drugoj krajnosti i pobijajući materijalno, odbija vanjske vrijednosti i kreće se po rubnim predjelima nedovoljno objašnjenog, osuđujući svaki pokušaj dijaloga o tom čudesnom, nadnaravnom, nedovoljno objašnjenom energijom koju nazivamo Bog.
Fizika, koju mnogi nazivaju kraljicom znanosti, tvrdi da čvrste živuće materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma.
Einstein je jednom prilikom u konstruktivnom dijalogu sa ocem kvantne fizike Nils- om Bohr- om, nevjerujući u skok kvanta, izjavio:"Bog ne kocka"
Vjerujem Einsteinu. Svemir je tako savršen i skladan u svom širenju da sigurno postoji ruka koja sije i žanje naš život. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u veliko svijetlo, u "nešto" što je čovjek nazivao božanska snaga i zabludom je tražio izvan sebe? Neurobiolog Ramachandran je u sljepoočnim režnjevima ljudskog mozga pronašao područje vezano za vjersko i duhovno iskustvo i nazvao ga "božanskom točkom" ili "duhovnom komponentom". Njegovo je mišljenje da se ta točka razvila u mozgu zbog ispunjenja neke evolucijske svrhe. Što postojanje te točke u nama dokazuje? Je li "božanska točka" neki neurološki trik kojim se priroda poigrala s nama zato što je ljudsko vjerovanje u Boga na neki način korisno za prirodu ili društvo? Jesu li se tisućama godina razvijali rituali i simboli, da li su pisani stihovi, cijeli životi posvećivani vjeri, vođeni ratovi i građene katedrale samo zbog električne aktivnosti u nekim dijelovima mozga? Je li silina preobraćenja Sv. Pavla na cesti za Damask samo popratna pojava nekog čudesnog iskrenja u mozgu? Ili je "božanska točka" presudna komponenta naše sveobuhvatnije duhovne inteligencije, a aktivnost sljepoočnog režnja način na koji je priroda omogućila mozgu da sudjeluje u dubljoj spoznaji nas samih i svemira oko nas?Ta pitanja su još uvijek otvorena.Zaustavimo se na trenutak na oltaru života. Otvorimo okna naše svjesti i dozvolimo životu da, takav kakav je, jednostavan i sretan ne čeka na naše buđenje. Bog, ljubav, sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve se to nalazi u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize. Osluhnimo tihi šapat čuvarice duge, zakoračimo u metaverzum i živimo trenutak kao da je poslijednji, kao da sljedeći neće doći:
"Čas je da kleknem i da te volim
Riječima svojim iz davnih stoljeća.
Čas je da ne znam tko je tko,
Čas da ne marim tko se koga sjeća.
Čas je da me oslobodiš straha od vječnosti
Čas je da me oslobodiš straha od prolaznosti
Čas je da mi više ne kažeš ti,
Čas je da mi šutiš ja."
Vesna Krmpotić
Slike, Josephine Wall, Dino Trtovac
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen