Duša ljubavi.....

Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. U vrtlogu kaosa, u fraktalnoj geometriji vječnosti, u titrajima struna nepostojanja se rodila ljubav. Jedna je malena svjetleća točka, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir. Ples svjetlosti i tmine u bestežini svevremena, u nutrini sveprostora, u spiralnoj dinamici srca svemira izroni zlaćanu nit koja sjedini sve točke u cjelinu postojanja, u ljubav. Iz nezaustavljive igre zvjezdanoga praha i svjetlosti izroni duša prvog čovjeka i oživi materiju. U tom gnostičkom trenutku se u kristalima svijesti zazrcalo cijeli svijet. Duša ljubavi se širila svjetlosnim miljama i postajala brža od svjetlosti. Uvlačila se bezglasno u iskrice božjeg sna i umnožavala se grleći svijest i podsvijest, dva suprotna pola našeg postojanja. To alkemijsko vjenčanje otvori  lepezu spoznaje i čovjek progleda očima duše i vidje ljubav u zrcalnim neuronima svoga uma. Kada sam bila mala djevojčica u našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom od crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim pokušavala sam zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla?
Igrajući se Alice sretala sam zanovijet i zaprepastila čuvši njen glas. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su zamišljene biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, pomislile u zboru. Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita, "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju".
Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore.
Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu.

Zrcalne ćelije mi odaju tvoje osjećaje dječaće očiju boje sna i omogućuju mi suosjećanje s tobom. Tvoj osmjeh mi govori više od tisuću riječi, tvoja prolivena suza izaziva osjećaj tuge u meni samoj, tvoja bol boli mene.  
U sebi osjećam titraje tvoga srca, čujem šaptavu svjetlost tvoje duše i izgovaram ono što osjećam:
"Ćutim te sjajem mog nutarnjeg sunca. Slušam te dušom, gledam te srcem i doživljavam te kao samu sebe. Ti se zrcališ u meni kao što se ja zrcalim u tebi."

http://umijece-vremena.blogspot.com/