Kako zakoračiti kroz vrata sunca u vječnost? Na koji način udahnuti sunčani sjaj i uroniti u bezvremenost neodjeljujući se od fizičkog tijela? Je li to moguće? David Icke, u svojim studijama, tvrdi da je to moguće. On nas poziva na spoznaju svitanja nove svjesti, poziva nas u zagrljaj sunčane energije. "You are my sunshine", ljubavi moja ti si snaga koja me nježnim milovanjem odnosi ka vratima sunca, ucrtava mi put ka zvjezdama.
Ljubav je mjesec rožnjak u ekliptici sunca, cvjetna livada u kršu svakodnevice, najljepši miris u aromatičnom dućanu svjesti, drvo života puno plodova spoznaje. Ljubav je sjemenka plodovima vremena, sveto trojstvo u univerzumu uma. Ne bi bilo života bez ljubavi, ne bi bilo mjesečevih mjena ni godišnjih doba, ne bi bilo kiša koje oplođuju neplodnu pustinju sumraka neznanja. Mudrost, znanje i vjerovanje, sveto trojstvo istinskog postojanja, ljubav na izvoru vremena, ljubav na vrulji vječnosti, ljubav, san i život. Trojstvo slobode iz kojeg izranja sreća postojanja u titrajima bezvremena. Misao, titraj univerzuma uma, ljubav bez misli je tek odbačeno čedo vječnosti, Fournieov veliki Mon, Steinbeckov buntovnik bez razloga, Salingerov lovac u živtu koji luta žitnicom života i ne osjeća rađanje trenutka. Hamletova orahova ljuska, cijeli svijet u kristalu svjesti, univerzum uma u čahuri iz koje izranja leptirica i iz jezgre tka svilenkasti tkivo ovoga ovdje i ovoga sada. Pucanje opne je bol iz koje se rađa radosna ljepota sljedećeg trenutka. Smjenjuju se eoni, kotrljaju se epohe, rađaju se novi ljudi, a ljubav vjekuje u snazi koja kvadrira krug i trenutak pretvara u kristalnu sferu harmoničnog postojanja. Pred svitanje svijesti svaka se duša uspinje Jakovljevim ljestvama ka svome Raju, k jutrenju sretnoga dana. U svakom praskozorju se grle nove dimenzije svjesnosti, uvijek u svitanju zore nova iskra sa sunčanog neba najavljuje beskrajno i bezvremeno skitanje fizičkoga tijela obroncima jave i uranjanje u nove spoznajne obzore, u nova uzbuđenja koja hrle ka novim iskušenjima. Na tananoj kopreni od misli tada izrasta osjećanja osjećaja međa, na njoj cvjetaju novog znanja cvijetovi, maglovita mrena staroga nepostojanja postaje sve rjeđa, a na horizontu uma se naziru novi svjetovi. Ljubičasti cvijetovi, svilenkaste vlati izranjaju iz misli, množe se i oblacima spoznaje kao lađe plove, drhtavi i kristalnoga sjaja oni duši pričaju osjećajne priče, sanjalici u dubini srca šapuću odsanjane snove, tijelo pozivaju na uzbudljive pustolovine u treptaju oka, u sretnom trenutka kada na obroncima snenosti nova java sviće. To je čas buđenja u nedosanjanom snu, treptaj oka u kojem treba osjetiti, spoznati, razumjeti, doživjeti apsurdnost postojanja u trenucima zbilje, naslutiti zagrljaj različitih svjetova, uroniti u dubine novih dimenzija, prepoznati sva njihova svjetlosna lica, oćutiti nebesku vatru, osluhnuti mirise, simfoniju boja i nicanje novih spoznajnih cvijetova. Zavoljeti dan u kojem se budiš, zavoljeti misli i sjećanja, dozvoliti srcu da diše i slobodno poletjeti u zagrljaj svjetlosti i osjećati se lagano, letjeti beskrajem lepršavo kao nebeska ptica. U tom sudbonosnom trenu, u novom svitanju, u zagrljaju snenosti i budnosti, u svjetlosnom zagrljaju mirnoće i lutanja, u iskrenju života, u cvijetanju novog životnoga smisla, u Prometejskom spuštanju nebeske vatre u dolinu jave, u Sizifovoj upornosti se zauvijek gubi osjećaj besmislenosti i nestaju pitanja o životnoj uzaludnosti. U svitanju zore na horizontu svijesti iskri simfonija duginih boja, rapsodija ljubičastih sanja, kristalni most na kojem se susreću san i java, most na kojem iskre uvijek nove dimenzije, čudesan svijet spoznaje u kojem se grle Prometej i Sizif i šapuću da sve što učinimo srcem nije uzaludno, da smo iznjedreni iz nebeskog vretena, da u toj vrtnji palimo uvijek nove iskre sreće i kotrljamo kristalnu kuglu postojanja trnovitim putevima ka zvijezdama.
Ljubav je mjesec rožnjak u ekliptici sunca, cvjetna livada u kršu svakodnevice, najljepši miris u aromatičnom dućanu svjesti, drvo života puno plodova spoznaje. Ljubav je sjemenka plodovima vremena, sveto trojstvo u univerzumu uma. Ne bi bilo života bez ljubavi, ne bi bilo mjesečevih mjena ni godišnjih doba, ne bi bilo kiša koje oplođuju neplodnu pustinju sumraka neznanja. Mudrost, znanje i vjerovanje, sveto trojstvo istinskog postojanja, ljubav na izvoru vremena, ljubav na vrulji vječnosti, ljubav, san i život. Trojstvo slobode iz kojeg izranja sreća postojanja u titrajima bezvremena. Misao, titraj univerzuma uma, ljubav bez misli je tek odbačeno čedo vječnosti, Fournieov veliki Mon, Steinbeckov buntovnik bez razloga, Salingerov lovac u živtu koji luta žitnicom života i ne osjeća rađanje trenutka. Hamletova orahova ljuska, cijeli svijet u kristalu svjesti, univerzum uma u čahuri iz koje izranja leptirica i iz jezgre tka svilenkasti tkivo ovoga ovdje i ovoga sada. Pucanje opne je bol iz koje se rađa radosna ljepota sljedećeg trenutka. Smjenjuju se eoni, kotrljaju se epohe, rađaju se novi ljudi, a ljubav vjekuje u snazi koja kvadrira krug i trenutak pretvara u kristalnu sferu harmoničnog postojanja. Pred svitanje svijesti svaka se duša uspinje Jakovljevim ljestvama ka svome Raju, k jutrenju sretnoga dana. U svakom praskozorju se grle nove dimenzije svjesnosti, uvijek u svitanju zore nova iskra sa sunčanog neba najavljuje beskrajno i bezvremeno skitanje fizičkoga tijela obroncima jave i uranjanje u nove spoznajne obzore, u nova uzbuđenja koja hrle ka novim iskušenjima. Na tananoj kopreni od misli tada izrasta osjećanja osjećaja međa, na njoj cvjetaju novog znanja cvijetovi, maglovita mrena staroga nepostojanja postaje sve rjeđa, a na horizontu uma se naziru novi svjetovi. Ljubičasti cvijetovi, svilenkaste vlati izranjaju iz misli, množe se i oblacima spoznaje kao lađe plove, drhtavi i kristalnoga sjaja oni duši pričaju osjećajne priče, sanjalici u dubini srca šapuću odsanjane snove, tijelo pozivaju na uzbudljive pustolovine u treptaju oka, u sretnom trenutka kada na obroncima snenosti nova java sviće. To je čas buđenja u nedosanjanom snu, treptaj oka u kojem treba osjetiti, spoznati, razumjeti, doživjeti apsurdnost postojanja u trenucima zbilje, naslutiti zagrljaj različitih svjetova, uroniti u dubine novih dimenzija, prepoznati sva njihova svjetlosna lica, oćutiti nebesku vatru, osluhnuti mirise, simfoniju boja i nicanje novih spoznajnih cvijetova. Zavoljeti dan u kojem se budiš, zavoljeti misli i sjećanja, dozvoliti srcu da diše i slobodno poletjeti u zagrljaj svjetlosti i osjećati se lagano, letjeti beskrajem lepršavo kao nebeska ptica. U tom sudbonosnom trenu, u novom svitanju, u zagrljaju snenosti i budnosti, u svjetlosnom zagrljaju mirnoće i lutanja, u iskrenju života, u cvijetanju novog životnoga smisla, u Prometejskom spuštanju nebeske vatre u dolinu jave, u Sizifovoj upornosti se zauvijek gubi osjećaj besmislenosti i nestaju pitanja o životnoj uzaludnosti. U svitanju zore na horizontu svijesti iskri simfonija duginih boja, rapsodija ljubičastih sanja, kristalni most na kojem se susreću san i java, most na kojem iskre uvijek nove dimenzije, čudesan svijet spoznaje u kojem se grle Prometej i Sizif i šapuću da sve što učinimo srcem nije uzaludno, da smo iznjedreni iz nebeskog vretena, da u toj vrtnji palimo uvijek nove iskre sreće i kotrljamo kristalnu kuglu postojanja trnovitim putevima ka zvijezdama.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen