taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 3. Mai 2011

Kada izmišljaj oživi u izmišljaju....





J. Borhes piše u „Vrtu razgranatih staza””Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta:
Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.”


Sartre piše , u „Biću i Ništavilu”:
”U mojoj svijesti ne postoji ni jedan moment koji nije na isti način određen unutrašnjim odnosom prema budućnosti; bilo da pišem, bilo da pušim, bilo da pijem, bilo da se odmaram, smisao mojih svjesnih stanja je uvijek na distanci, tamo, izvan. U tom smislu, Heidegger je bio u pravu kada je rekao da je „Dasein uvijek beskonačno više od onoga što bi ono bilo kad bi se ograničilo na svoju čistu sadašnjost”. Bolje rečeno, ovo bi ograničenje bilo nemoguće, jer bi se njime od Sadašnjosti stvorilo Biće-po-sebi. Tako je ispravno kazano da je svrhovitost preokrenuta uzročnost, to jest djelotvornost budućeg stanja. Ali ljudi suviše često zaboravljaju uzeti ovu formulu doslovno.”



Ovo je moja stilizirana integralna teorija koja će nam možda jednoga dana postati bliska kao i Biblija, teorija koja će nam otkriti izvor s kojega smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo ljudski život. Osluhnuh titraje struna nebeske gitare, sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas"i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
U Shakespearovom "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Beskonačnost i vječnost se može doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj predstave u predstavi u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj. Razmišljajući tako ulazim u labirint mojih misli u kojima srećem sebe samu i tada moje misli prelaze granicu do tog trena moguće istine i postaju slobodne kao što su i anđeli slobodni.
"Crne rupe u kosmosu gutaju sve." sjetih se naučene lekcije iz fizike. Osjetih zgušnjavanje prostora.
Energija koju osjećam umanjuje moje tijelo i širi misao u beskonačnost. Postadoh titrajuća struna koja više nema niti prostora niti vremena, ona malena struna koja u sebi sadrži i materiju i energiju i ono nešto treće, ono još ne pronađeno, ne dokazano ali jedino što sjedinjuje val i česticu u titaje iz kojih izrasta ljubav i postaje život.
Osjećam se kao izmišljaj u Danteovoj iluziji Raja i spozanjem iluziju tog izmišljaja u sebi, misaoni labirint u kojem ću sama istkati Ariadninu nit ka spasenju.







 

Keine Kommentare: