Oprosti mi ljubavi što koračam bijelim hodnicima kuće smrti, bezglasnost tvoje boli je uranjala u srce kao trn u tijelo ptica koje umiru pjevajući. Moja duša je plakala gorkim suzama nemoći koje su se slijevale hridima nad bezdanom trenutka. Tišina tvog, inače raspjevanog, srca je zaranjala u tkivo straha i budila leptire nade. U titrajima svile vidjeh tvoju molbu, ugledah pučinu mora i našu životnu lađu u oluji sudbine. Nemoj plakati dušo, dozvoli ljubavi da se spusti sa orkanskih visova i provede nas kroz tjesnac u kojem nevidljiva neman guta trenutke sreće. Oceani naših snova se zagrliše i zaplesaše valovima smirenja. Zvuk morskih orgulja probudi dušu vjetra i ona prosu sjemenje života nad provalijom vremena. Urlanje nutarnjeg neba je zamiralo bljeskovima munja koje su se udaljavale iz pejsaža našeg života. Gromovi zanijemiše i prepustiše oblake igri sa suncem. Na horizontu svijesti se ukaza kristalni most kojim krenusmo u novi dan. Tvoje lice obasja zraka svitanja, tužna sjenka nemani nestade iz tvog pogleda, u dubini tvojih očiju planu vatra našeg još nedosanjanog sna. U daljini se zelenila Itaka snena i smjerna, otok sreće na čijim obalama usidrismo galiju svilenkastih krila neumirućih leptira.
Oprosti mi što sam bio daleko, u zemlji u koju nisu stizali jecaji tužnih vrba koje su stražarile na vratima tvoga srca, šaputao je grleći me na palubi karake čije sidro vjekuje u dubini našeg starog škvera. Osjetih miris pobjede u toplini dlanova koji su brisali ostake suza sa moga srca. Nezavršena ljubavna priča se zrcali u ljubičastom snu i poeziji drevnih oceana.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen