taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 5. Mai 2011

Poema o bisernom sjaju ljubavi......




U poemi "Pjesma o biseru" pronađenoj u koptičkim spisima Nag Hammadi, poemi koju nazivamo još i Himna duše da bi osvijetli put između "bisera" i "gnoze", između ljubavi i spoznaje kojoj duša teži da bi se iz svijeta neznanja vratila u kraljevstvo svjetlosti. Sretna sam jer sam uspjela zadržati svjetlosnu odoru, sretna sam jer izgradih svjetlosni most između ljubavi i znanja i sada šapućem stih o biseru.

"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."



Biserne suze na laticama cvijeta ljubavi, vječna pripovijest o iskupljenju je opstala do danas kao   bajka o Trnoružici ili Uspavanoj Ljepotici. To je priča o duši zaspaloj u materijalnom svijetu, biseru iznjedrenom iz zagrljaja pjeska i pjene, bijelom kao odora mladenke, ponekada crnom kao gorke suze isplakane tuge, ali uvijek znak rađanja novog sna.





Kroz vrijeme, vrtnjom kristalnog vretena, moja duša korača,
kroz titrajuće slike moje trojstvo misaono hodi,
na osjećajne otoke, na Ade sna, ono svraća,
na svakom sprudu se ponovo rodi.

U spiralnoj vrtnji se otvara školjka, biser se u njoj sjaji,
iz sedefa zagrljaj pjeska i pjene plete
u dubini svojoj istinu taji,
kapljicu lijepe sjete.

Šapuće biser svjetlom snenim, ljubav je stvorila mene
iz koje se dragulj ljubavi u tvojoj duši rađa,
sreća tvoja izranja iz oceanske pjene
po kojoj plovi života lađa.

U meni se dodiruju tvoji paralelni svjetovi,
tvoje osjećanje je sjenka moje sjene,
u njoj cvjetaju duše cvjetovi
i titraju očiju zjene.

U širini tvoga svemira se večernjica krije
iz vječne ljubavi davno rođena,
na tvom nebu vječno bdije,
tvojim srcem vođena.




Kommentare:

Anonym hat gesagt…

divim ti se i poštujem tvoje umijeće i veliko znanje....xy

artemida hat gesagt…

hvala xy......hvala ti jer si već nekoliko puta vrednovala/ o moj izričaj...dobro došla/ O u svijet sretnog trenutka.........-))