Tragovi ljubavi.......

Osluškujem pjev praskozorja, uranjam u kristalni slap sreće, zaustavljam se u vilinskoj šumi dolazećeg jutrenja i osjećam da nema nedohvatnih daljina, da nema neostvarenih snova ako koračam tragovima ljubavi. Na obzorju ovog svitanja shvatih da sam tražila oprost od tuge i straha u neizgovorenim i neživljenim željama nekog nepoznatog osjećaja, nekog nestvarnog puta ka buđenju iz kaosa nutrine, izlazak iz labirinta nedotaknutih čežnji. Bila sam zarobljena u svemiru bolesnom od  bolesti nekog nepoznatog srca. Ironija sretnog trenutka se zrcalila u osjećajima koje stavih na tezgu prodavača iluzija. Lebdila sam kuglom u kojoj nije bilo harmonije jer ju je gušila entropija nestvarnosti i kao marioneta na dlanu nevidljive laži postajala igračka vjetra koji je dolazio sa orkanskih visova tuđeg nezadovoljstva.  Vrijeme liječi rane, ono je kotrljalo tračnice života ka novim svitanjima. Na uzglavlju je spavao pjesnik snom ranjenog ratnika svjetlosti. Osluškivala sam disanje njegovog umornog srca i umirala umjesto njega na platformama učmalih tramvaja koji nisu nikamo vodili. U paralenom svemiru je neman rigala pepeo vatre sa ognjišta sna. Vidjeh zgarište sreće u maglovitom sjećanju na ono naglo ljeto u kojem su zvijezde sjale samo za nas. Osjetih miris paljevine i gustoću potrošenog zraka u zagrljaju sjenke koja je tražila utočište u mojoj tuzi. Tišina, užasna tišina je tutnjala srcem koje je molilo nebo da se dogodi čudo. I čudo se dogodilo. Iz pepela se uzdigla dobra vila i spustila se na čelo usnulog pjesnika. San je zamirisao proljećem, vrtom se prosuo tepih zelenkastih vlati trave, tišinu je razbio žubor potoka iz vilinske šume i zvuk Panove frule, tonovi sreće koja se vraćala svjetlosnim zagrljajem i grohotan smijeh ironije sretnog trenutka pretvarala u tonove sonate zajedničkog buđenja. Na okna duše bijela golubica spusti grančicu loze i miris Arkadije u kojoj žive samo dobri ljudi. Osjetih moć sadašnjeg trenutka, osjetih da ničega, baš ničega nema iza njegovih  granica. Vile je odletjela je odletjela ostavljajući nam trag na putu spasenja, kristalni most ka svim budućim jutrenjima. Osjećam snagu zajedništva na ovom malenom djeliću puta ka vratima vječnosti, osjećam lakoću koraka u trgovima sna koji odsanjah iza sjena stvarnosti, spoznajem da nema nedohvatnih daljina, da nema neostvarenih snova ako koračam tragovima ljubavi.

 http://umijece-vremena.blogspot.com/