Duša svjetlosti je njena energetska količina. To su one iskrice koje ne možemo dotaknuti, ne možemo omirisati, a vidimo ih tek unutarnjim očima, vidimo ih tek srcem, osjećamo dušom. Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i razvijanju svih energetskih procesa u sebi i oko sebe, postajemo svijesno dio njih. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke. U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u svijetu zvjezdanoga praha, promatrač postaje sudionikom i tako ima središnju ulogu. Bez sudionika i njegove multidimenzionalne svjesti, magloviti svijet beskraja u kojem svjetluca zvijezdani pjesak i ocrtava svoje mliječne puteve, živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata svijesnosti i spoznaje. Naš um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspijemo li misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da naši elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje, tada spoznajemo i dušu materije. Elektroni u atomima našeg tijela imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, svoju dvojnost, ali i svoje svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima. Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u našim mislima i našim osjećajima, tako nastaje naša unutarnja ravnoteža. Promatrajući elektrone na njihovom putu shvaćamo da oni nemaju određenu putanju. Oni skakuču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. Ljudsko tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti našega zvjezdanog svijeta, iz onog astralnog tijela u kojem je skrivena vječnost. Kada naučimo vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za nas postaje mogućnost kojoj svjesno težimo. Tom suigrom našeg trenutačnog stanja sa svim mogućim stanjima u nama mi ostvarujemo pravu punoću stvarnosti. Stvarnost je trenutak u kojem postojimo, trenutak u kojem spoznajemo da materija našega tijela nije čvrsta, nego da nastaje vječnim procesima sjednjavanja sa zvjezdanom prašinom beskraja. Čovjek je uistinu cjelina, a ne zbroj njegovih djelova. U kugli našeg trenutaka se krije spoznaja o nastajanju prostora pod utjecajem vječnog gibanja najsitnijih struna i vječne energije svijetlosti i vremena. Mi trajemo u svjetlosnom zagrljaju neba, mi nosimo u sebi tu čudesnu energiju kojom osjećamo sebe u sebi i svijet oko nas, mi smo čestica te čudesne energije, zrnce zvjezdane prašine. Ta čudesna svijetlost doista ima dušu, mi trajemo u njoj i sjedinjujemo se s njom, komatozna stanja ljudskoga uma dokazuju da ta, inače našim osjetilima nepoznata, svijetlost u nama i oko nas postoji, a misterija doista još uvijek traje i mi smo za sada samo pusolovi pred vratima konačne spoznaje. Najveća misterija se krije u nama samima, kada nju uspijemo razotkriti razotkrit ćemo tajnu postanka svijeta.
Ponekad uranjam u vrtlog nebeskog vretena, pokušavam osjetiti spiralnu dinamiku bezvremena, pokušavam zakoraknuti u isprepleteni svijet svijesti i lutati među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je skelet neurona u našem mozgu, bezbroj mikrocjevćica koje se djelotvorno organiziraju i ja, kao Alica, ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Misao se širi i prolazi kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost.
Naša svijest prima uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa nam to onemogućuje svijesnu spoznaju procesa iz kojih proizlaze sva naša duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije svjesne spoznaje. Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala. Čitala sam knjigu "Primum mobile", poetičnu knjigu o fizici ljudske svijesti, knjigu u kojoj autor Bruno Binngeli sjedinjuje poetiku Danteove božanske komedije sa današnjim spoznajama o treperavom zvjezdanom nebu ljudske duše, o onom čudesnom nebu koje susrećemo već u Platonovim tekstovima. Da nije bilo Platona ne bi bilo Dantea ni Shakespeare, ne bi bilo čudesnih tekstova o tebi i meni, o nama, o čovjeku koji je uistinu zrnce zvjezdanoga prha u bezvremenu i beskraju univerzuma.
Samo u jednom jedinom treptaju oka je čista svijest spoznatljiva, u jednom jedinom trenutku uspijevamo nadvadati sebe same, zaustaviti misli, obuzdati djelovanje vanjskog svijeta, zatvoriti okana vanjskih osjetila, u jednom trenutku smo mi doista mi, sljedeći trenutak smo novi mi, pa tako od sada do vječnosti. Nema ponavljanja trenutaka, on je uvijek novi doživljaj i novi zagrljaj duše svjetlosti i tijela u kojem taj zagrljaj osjećamo i spoznajemo da smo tek zrnce zvjezdanog praha u beskraju i bezvremenu univerzuma.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27959
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen