Svaki puta kada osjetim miris tamjana sjetim se crkve u kojoj sam krštena, osjetim hladan dodir na čelu i prisjetim se tajnovite slike koju nosim u duši, legendarni dodir prstiju iz kojih je kapnuo život. U svim duševnim previranjima pred mojim unutarnjim očima zaiskri velika blješteća kupola koju pamtim sa kao krstionicu sreće i ljubavi u koju sam tim davnim dodirom uvedena. Mirsi tamjana i mirte budi u meni sinesteziju osjećaja i pred oknima duše se zaiskri ljubičasto svitanje svijeta i odvrti misaono- osjetilno- osjećani film porijekla čovječanstva. Smjenjuju se eoni i stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvače odore, ljudski mozak titra tonovima čudesne simfonije božjeg sna, a srce, to središte samsare, se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi. Iz tog vječnog vrtloga izranja trenutak purpurnog jutrenja. Svakodnevna renesansa, u renesansi vječnosti, proljećem pretvara pupoljke tek procvalih ruža u veliko bijelo more, a vjetar donosi s neba samo miris ljubavi. Udišem ljubav i osluškujem poeziju srca koja me poziva u potragu za izgubljenim vremenom, šapuće mi, oživi tog svojeglavog Boga, oživi ga u sebi i u meni. Slike davno zaboravljenih proljeća oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i cvijeća. Kotač života, ta čudesna ruleta se vrti, film proživljenog odaje ljepotu proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtimo iz monografija, muzeja i galerija žive u nama bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a plavetnilo neba nas dodirom vjetra prisjeća da bez nas ne bi bilo ni vremena ni života. Sve što se oko nas događa prepoznajemo tek u sebi i spoznajemo da nismo jedno jedino biće, nego da se u nama sjedinjuje kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Čovjek je samo jedna nit u kristalnom klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već naizgled zaboravljeni osjećaji prošlosti. Srcem osluškujem glas vjetra i osjećam kako se sjedinjujem sa Božjim snom. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, u Kohinoru u kojem se prelama svjetlost bezvremena spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj i vječnost ljudskoga života. Stvoritelj te čudesne geometrije Božjeg sna i našeg postojanja u njemu je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam, osjećam ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje vječnu vrtnju kotača života. Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja. Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti zaustavi se samsara i mi nestajemo u vječnosti vremena i beskraju božjeg sna.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Sinestezija" str, 81
poglavlje "Misaone slike" str, 103.
poglavlje "Ideokineza" str, 155.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=21438
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen