Oaza svijesti je stanje sretne duše u pustinji osjećanja osjećaja svakodnevice, spasenje u svjetlosnoj dimenziji snova. Oaza svijesti je svjetlosna muzika unutarnjeg svemira u ubitačnoj šutnji osjećanja osjećaja kradljivaca tuđih emocija i žderača vatre tuđeg postojanja. Oaza svijesti je spoznaja istinskog postojanja u zagrljaju znanosti koja nam potvrđuje davne mudrosti i u žudnji za novim spoznajama korača zvjezdanim stazama ljudske spoznaje.
Danas u vremenu kada, vođeni snagom poezije znanosti, učimo osjećati transformaciju duše, u vremenu izrastanja spoznaje u istinsku dvojnosti postojanja, danas kada naslućujemo da u najsitnijim strunama našeg bića počiva to dvojstvo, dvojstvo materije i energije, dvojstvo čestice i vala, dvojstvo anđela i čovjeka, danas možemo uistinu osjetiti da je ta oaza ljubav, jer samo onaj koji osjeti ljubav u sebi, tko zavoli sebe samoga može voljeti i druge, taj uistinu spozna da živi u oazi sretnoga života i nikada drugim dušama ne prodaje magloviti oblak svoje vječne gladi za snovima.
Zalutala sam jednom davno u nedosanjan san.
Odjenula sam tminu i nestala u snu bez boja, u bezgraničju bezprostora, bez mjesta smiraja. Duša je strahovala.
Vidjeh siluetu, tebe u zagrljaju neznanke. Na tvojim usnama tragovi njenih usana, na njenoj koži tragovi tvojih. Utvoim rukama njena kosa. Ukrala sam uzdah trenutku i šapnula, voljeli smo se.
Jesmo li?
Prikradah se snu nesiurna, nevidljiva u odori tmine. Na obrazu suze, osjećala sam ostatke naših nekad isprepletenih genoma.
Bila je to ljubav, da bila. Sada tek imperativ srca, jecaj sudbine, vapaj duše.
Ogrnuta odorom noći zakoračih u tugaljiv san, u bezdan snovitog ništavila.
Bilo je to u vremenu koje danas nazivam lutanje nepoznatim vremenom, vremenom koje me prisjeća na legendu o labirintu u čijem je središtu sjedio Minotaurus i žderao snove duša zalutalih u njegovo carstvo. To je bilo vrijeme u kojem uistinu doživjeh glad za snovima. U jednom purpurnom sutonu sna šapnuh, dragi moj pjesniče, dječače očiju boje sna,
Mi smo prezimili ovdje
iza beskonačnih razgovora,
sudova, uvreda, nesporazuma.
Mi smo uskovitlali znatiželju,
probudili zavist.
Mi smo sjedinjeni u njihovoj mržnji
sretni u njihovom neznanju,
prokleti u njihovim željama.
Mi smo izdržali sve izazove
ne progovorivši ni jednu suvišnu riječ
i dočekali proljeće iza beskrajnih sudova
njihove gladi za snovima
i nedohvatnom srećom.
Zarobljena u svilenkastoj mreži uspomena probudih se u sretnom trenutku spoznaje, u ovom ovdje i sada noseći u sebi tužan zvuk te pjesme kojom sam oplakala bijeg iz lažnih svjetlosnih zagrljaja i vidjeh zlaćanu Arijadninu nit koja me je izvela u blistavo svitanje poslije tmine noći u kojoj sam bila zalutala u labirintu nepostojanja. Zaronih u pjesme iz oluje ruža, zapitah se ponovo odakle dolazi ljepota i osjetih oazu spasenja u dubini svijesti, to čarobno, tuđem oku nevidljivo zdanje, virtualnim prolaznicima ne nedostupno duše moje stanje. U prostor- vremenu, u svjetlosnoj dimenziji spoznaje tišina mislima žubori, u kaležu svetom skriva osjećajno znanje i titrajima svete krvi vječno o ljubavi govori. U njoj cvjetaju kozmički cvjetovi, kristalnim nitima o sreći pjevaju, iz dubine svijesti odjekuju tonovi nebeske violine, vlati spoznaje šapuću o lakoći postojanja u zagrljaju nježne tišine. Na rajskim poljanama unutarnjeg neba leptirići svilenkastih krila osjećanje osjećaja šire, tuga i bol se u trenucima smiruju, izrastaju u moj, samo moj svemir mali. Anđeo me pozdravlja, njegova snaga blješti ljubičastom bojom na spoznajnoj hridi, osluškujem titraje emotivne energije i čujem kako se anđeoski glas osjećanjem osjećaja hvali, osjećam kako duša oblači svjetlosne spoznaje ruho, kako se tako osmišljena više ničega ne stidi. Oaza satkana od tkiva snova, od treperavih misli, želja i žudnje moje čuda, me uvodi u nova, nježna snoviđenja luda. Vratih se na zvjezdane staze unutarnjeg svijeta, napustih zamak u čijem vrtu cvijeće taštine cvijeta, otpustih tugu u bezdan zaborava i osjetih pupanje novih kozmičkih cvjetova na čijim laticama, u kapljicama rose, izrasta nova oaza, novi zamak svjesnosti mojih paralelnih svijetova. Tu u dubini sebe, u sunčanoj oazi svijesti, susrećem Anđele koji mi više ne dozvoljavaju da zalutam u labirintu nekog tuđeg vremena.
"Odkuda dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb 1987.
Slika, Yves Klein
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen