taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 3. November 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše i antropometrija svijesti.







U nedohvatnim širinama svemira uma blješti jedna zvjezda mala, lađarica svijesti
treperava, ponekada snena ali uvijek spremna, spretno plovi kroz misaone tjesnace.
Često nespremna, zatečena, iznenađena ona se tad pita koga li ću putem ovim sresti,
hoću li u ovom prostranstvu susretati tek znance ili ću upoznati neke drage strance.

Unutarnje nebo mjesečevim srebrom i sunčevim zlatom, tajanstvenom snagom blista
zagrljeni svjetlošću brodarice svijesti tijelo i duša galijom snova k hramu ljubavi hrle,
u zrcalima spoznajnoga labirinta se ogledaju nasmiješena lica, pogleda kristalno čista,
na horizontu osjećanja osjećaja se rađaju nove zvijezde i prahom sreće se nježno grle.

Svaki dodir, svako milovanje zlatnom spiralom iskri kristal znanja, ispisuje novi stih,
titranjem sklada simfoniju boja, svjetlosna muzika sjećanja i lijepe uspomene budi,
lađarica svijesti ih u galiju punu neprocijenjenog blaga prima, u bisernisku slaže njih
da se na spoznajnom nebu nove zvijezde rode, da na horizontu lijepo svitanje zarudi.

Zagrljajem svjetlosti i sjena, zaobljuje sretan trenutak u dimenziju prostor- vrijeme
univerzum uma pretvara u paralelne svjetove koje je duša dugo snoviđenjem zvala
dahom svojim budi lahor ljubavnoga žara, smiruje srčane oluje, riješava probleme
koji su nerješivi bili, od nje ih je djelila neznanja tama, ono što duša dugo nije znala.

Ljubav, ta čudesna droga koja materiju i dušu nježno ljubi i izvodi iz zagrljaja tame
zagrljaj svjetlosnog prabića, lađarice svijesti čovjeka u čovjeku svjesnim bićem tvori
da ih nikada nitko iz zagrljaja ne odvoji, da nikada više ne lutaju bezvremenom same,
da osjete, da spoznaju, da pamte da se u beskraju njihovog zagrljaja kriju sreće dvori.

Na horizinu, gdje se nebo i ocean grle, na kristalnom mostu spoznaje iskre zvijezde
tu se sjedinjuju mudrost i znanje, zlaćanim prahom vjerovanja sve granice se brišu
nebeskim vrancima nove spoznaje, nova osjećanja osjećaja kroz svemir duše jezde
jer novim uzbuđenjima, novim žudnjama, željama i strastima materija i energija dišu.

Slika Yves Klein

Keine Kommentare: