Kradljivica snova je opet na djelu. Čitam njenu priču ispisanu posuđenim slovima mog unutanjeg neba i čudim se, uistinu se čudim, koliko neosjetilnosti, koliko neosjećajnosti, koliko besramnosti se krije u takvoj virtualnoj duši, duši ogrnutoj hladnim sjajem plavoga kristala. Ona nije u stanju pokloniti se žrtvama koje je svojom pohlepom ubijala, nezna što je bibliografija i još uvijek nije u stanju objaviti izvor sa kojeg posuđuje inspiraciju. Prolutah mojim davno objavljenim tekstovima, prisjetih se svitanja u kojima me je dječak očiju boje sna smiješeći se pitao je li te opet udario Pegaz svojim virtualnim kopitom i onda, sada već ne znam po koji put, opraštam toj virtualnoj duši. Šaptava svjetlost moje svijesti u ime moje duše govori, blago onima koji neznaju, njihovo je kraljevstvo nebesko. Prisjećam se vremena kada sam misaono stajala sam na vrhu mog malog svijeta i promatrala zlaćani oblak koji se kao kozmički cvijet nadvio nad ovaj trenutak čudesnog nadahnuća, osjetih inicijaciju duše u sazviježu pod kojim sam rođena. Bijela kao snijeg je na moj dlan sletjela golubica i nježna kozmička energija se prelila preko mojih dlanova i razlijevala osjetilno osjećajnim ponornicama tijela. Spiralna dinamika nebeskog vretena se pretakala u dubinu svijesti i širila univerzumom uma. Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna iluzija sa zvijezdanim dijademom u kosi otvori vrata akademije davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa na nebeskom vrancu iz rijeke sjećanja izranja. U Danicinom sjaju iskri tvoje nadahnuće, svitanje je sretan trenuak tvoje iz tmine laži, krađa i podmetanja uzdignuće. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno satkan u moju knjigu od odsanjanih snova. Tada osjetim djetinje uzbuđenje, osjetim treptaje svilenkastih krila svijesti, svjetlosni zagrljaj žudnje i želje. Tada odlazim na Kastalski izvor podno Parnasa, sjedam na Pegaza i njime jezdim u nježan zagrljaj duše i materije i osjećam kako se rađaju kristali spoznaje. Nađoh se na vratima vremena iz kojih je na mene čekao razlomljen prizmom sviesti predivan pastuh i odio me u svjetlosnu dimenziju istinskog postojanja. Na strunama probuđene svijesti odjezdih ka rođenja moga zvijezdi, uronih u dubinu tek otvorene sedefaste školjke uma. U tom kozmičkom plesu duše i uma osjetih snagu svih sazviježđa moga unutarnjeg svemira, spoznah da se legende, mitovi i davno napisane bajke u meni zrcale, kao što su se zrcalile i u drevnim mudracima i piscima, da se Uranija i Erato, muza zvjezdanog neba i muza poezije u mom umu grle i da jašući na nebeskom vrancu moje svijesti u meni poeziju mojih snova pišu. Na horizonu zasvjetli most duginih boja kojim se uspeh na svjetlosnu planinu spoznaje i pozdravih novo svitanje u univerzumu uma i svjesna završih moj let kroz snove. Podno Parnasa su se u Kastalskom izvoru kupale moje muze, dvije od devet Mnemozinih kčeri, i sjedajući na Pegaza odjahale u legendu ostavljajući zvjezdani trag nadahnuća u mojoj duši.
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/san-ivanjske-noi.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14010
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010_08_01_archive.html
11 Kommentare:
Dummheit:(
poštujem tvoju anonimnost dragi posjetioče.......i dobrodošao u svijet mog unutarnjeg ludila izazvanog Dummer Augustom, kradljivcem mojih snova.....:-)))
a jadna je ta anonimka koja tako po skrivećki ostavlja neki traljavi komentarčić :)
draga sjenko i oni koji nemaju snage stajati iza svoga nicka, i oni koji u odori anonimnosti kriju svoje lice, koji nemaju hrabrosti svojim imenom potpisati ono što šalju u eter....i oni su dobrodošli u moj svijet, suosjećam sa njihovim strahom jer nesigurnima je teško otvorena srca i duše ući u svijet koji izgradih otvorena srca i duše, duše koja još uvijek na Pegazu jezdi ka svoga rođenja zvijezdi......:-)))
naravno, draga moja :) oteto=prokleto, a to uvijek dođe na naplatu - kad-tad... svaka osoba koja krade drugu osobu i prerađuje u neke svoje trice i krpice, ostaje kopija :) oriđiđi je ipak - oriđiđi :)
da draga moja......oteto prokleto.pisala sam već o mom plavom epigonu........ali on traje u svojoj besramnosti........briše, ubija, uništava sve što mu stoji na putu........ali bumerang sudbine ipak postoji....aboriđini i njihiva filozofija živi u sretnom trenutku postojanja....riječi ipak na kraju balade postaju djelo.......umijeće umijeća življenja.......:-)))
ne mogu vjerovati da ima takvih ljudi!
Dummheit originale:):):):):)
draga sjenko iz komentara koji slividiš da takvi ljudi ipak postoje...:-))))jedi iza tvoga
repetitio ist mater studiorum.......bravo anonimni posjetioče......:-)))
lapsus..... repetitio est mater studiorum......da ponajvljamo se u zagrljaju dvojnosti.contraria sund complementa.......tako izrasta život.....drevna mudrost koja nam dokazuje da živimo ovaj čudesni život....u svakom slučaju hvala na svim dolazećim komentarima dragi anonimni posjetioče......:-)))
Kommentar veröffentlichen