Slavuj skriven u krošnji spoznaje svojim pjevom najvaljuje ljubavnu noć, sjenica svojim cvrkutom budi svijest i poziva je u svitanje uma. U mističnom arboretumu spoznaje se bude vlati trave i plešu svoj vječni ples sa laticama kozmičkih cvjetova u univerzumu naše svijesti. Život se budi, duša se od njega skriva, uvijek postojeća, ali spunjena tajanstvenim jecajem znanstvene tišine.
Pitali su profesora Wolfa Singera da li je na svom putovanju kroz tkivo mozga naišao na mjesto gdje duša prebiva, što je ona, kako izgleda? Iz kakovog tkiva je satkana, da li je materija ili energija, da li i ona ponekad o ljubavi tek sniva ili nas titranjem svojim sa bespućem i bezvremenom povezuje? Ne, nisam je sreo na svojim putovanjima ljudskom tvornicom snova, nisam pronašao njeno središte, nisam zakoračio u arboretum uma, nisam uronio u izvor iz kojeg izvire, nisam spoznao je li usamljena svemirom luta ili uvijek sa srodnim dušama beskrajem skita, odgovorio je neurobiolog svjetskoga glasa. Duša još uvijek spada u svijet metafizike, njeno postojanje je za nas još uvijek velika tajna, alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rađa spoznaja. Moram priznati da još uvijek imam problema već pri samom pokušaju definiranja duše. Ako je ona ono što preživi smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje mogu samo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih tridesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne te sivo bijele materije, nadajući da će se u njenoj dubini pronaći izvor energije iz koje izvire naša svijest. Descartes je davno povjerovao da ga je pronašao u epifizi i već tada ga nazvao promatračem. Nažalost taj tajnoviti izvor još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane tekstove, jedno mi je ipak postalo jasno, naša svjesna spoznaja je mnoštvo razbacanih procesa koji se u mozgu odvijaju paralelno, dokazujući postojanje paralelno živećih svjetova u nama samima. Ti procesi su na čudesan način međusobno povezani i čine cjelinu našeg svjesnog postojanja, čine univerzum našega uma.
Novorođenče ima još vrlo nezreo veliki mozak, nije u stanju apstraktno misliti, ne može govoriti, niti razumjeti ono što mu se govori. Ali novorođenče osjeća ljubav iako nezna što je to. Prođe dvije do tri godine dok maleno djete ne spozna svoje "ja", a onda iznenađeno, ali sretno i nasmješeno prepozna sebe samoga u zrcalu. Što je duša? Ima li ona oblik Anđela čuvara, je li ona tek svjetlosni zagrljaj koji nas čini vidljivim i svjesnim bićem u univerzumu, možda je tek mistični vrt pun mirisa, boja i zvukova, pun žubora svijesti i cvrkutanja misli i osjećaja. Da li je ona budna i kada svijest spava, luta li ona tada bespućem i pleše ponoćni tango sa srodnim dušama? Tka li ona labirint našeg vremena, kaplju li iz nje trenuci u kojima se vječnost krije? Korača li ona koracima bržim od svjetlosti i istovremeno biva u bezvremenu i vremenu? Pokreće li ona strune naše unutarnje harfe skladajući simfoniju naših snova, stvara li ona vrtnju našeg unutarnjeg vretena iz kojeg izrasta naša svijest? Šta li se događa u glavi djeteta, a što u mozgu zrelog čovjeka, kako i na koji način jedan cijeli svijet uđe u "maleni" mozak?
Kako i na koji način ćelije mozga stvaraju subjektivni doživljaj, što se događa u našoj glavi i našem tijelu kada nam se pričinja da osjećamo ljubav?
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
Slika, Jacek Yerka
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008_02_20_archive.html
http://dinaja.blog.hr/2008/06/1624936021/ljubav-ta-udesna-energija.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5584
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen