Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vrućem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli tužne vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti. S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag i sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti kojom on prima ljubav i uzvraća nježnost. Imam li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?
Stajala sam na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeh dotaknuti izvor. Nebo je bilo puno zvijezda, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mlječnom stazom do Siriusa. On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama. Zakoračih u vilinsku šumu punu rapsodije jesenjih boja, osluhnuh pjesmu vilenjaka koji tonove snova preobražavaju u život, napustih dolinu zelene rijeke noseći ljubav u svilenom zavežljaju duše. U ljubičastim sutonima budimo nutarnjeg rapsoda da nam jednostavnošču epskih pjesama pjeva o ljubavi.
Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav
U njegovom zagrljaju osjetih da je ljubav važnija od želje da budem voljena, oslobodih se straha od njenog gubitka, oćutih njenu snagu u vrulji strasti, u ponornicama žudnji, u fontani čežnji. Zasjala je u tamnim koridorima duše, zaiskrila kristalima srca i postala najvredniji drgulj koji posjedujem u riznici života. Shvatih da ljubomora nije dio ljubavi koju imam nego onaj njen dio koji nemam u sebi. Taj dio ljubavi ne poznajem. Tražila sam ga, uzaludno tražila jer nisam zanala što tražim. U odeonu sna rapsod mi je pjevušio baladu o tom djeliću ljubavi.
On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i sebe. S vremenom je postajala nesigurnija zbog njegove ljubomore i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe. Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe, a ona je je postala ljubomorna. U takvom zagrljaju umiru kristali, biseri se mrve tamni prah, ruže venu na Elizejskim poljima svjesti, mirisi guše svojom ustajalosti, a zvukovi postaju urlici osamljenosti, pretvaraju se u tugaljivi izričaj nesretnog srca, postaju elegija nedosanjanim snovima.
Na delti čežnji, na mjestu gdje se grle želje i život, gdje rijeka vremena uranja u vječnost spoznah da je ljubav rapsodija boja, simfonija svjetlosti, sonata od snova, preludij sreće, himna slobodi. Ona se događa treptajima oka i otkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Ljubav je sretan trenutak postojanja, kapljica vode u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova, zrnce pjeska kojim ispisujemo odu život, pjena kojom skladamo Rhapsody of Love.
http://umijece-vremena.blogspot.com
http://nebesko-vreteno.blogspot.com
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen