Duša vremena...

Želim ti vrijeme,

Želim ti sve vrline svijeta.

Želim ti ono što mnogi nemaju,

Želim ti vrijeme puno veselja i sreće,

vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,

želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.

Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati

nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,

nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje,

vrijeme u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,

vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.

Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,

vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe,

u svakom danu i svakom satu osjećati sreću

i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.

Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

Vrijeme, ta surova rijeka bez povratka, čudesna vatra našeg postojanja je istodobno naš prijatelj i neprijatelj. Vrijeme prijatelj liječi sve rane, a vrijeme neprijatelj nas odnosi neminovnom kraju. Ritam je duša vremena i mi osjećajući i sjedinjujući se ritmom našeg disanja i rada srca, sa ritmom naših pokreta sudjelujemo u djelovanju mozga i utapajući se u radosnoj kupki našega života, igrajući se sa mjehurićima od sapunice sudjelujemo u ritmičkoj koordinaciji funkcioniranja svih tjelesnih struktura. Osjetimo li ritam u sebi mi smo u stanju zavaravati tijek vremena, vratiti se u vrijeme drevnih Maya ili ubrzavajući ga postati dio budućeg vremena.

Često u besanim noćima uranjamo u svjetli ulomak spoznaje, vadimo ga iz neprozirne tamne, zaustavljamo se u prostor- vremenu nutarnje bengalske vatre i odjeljeni od mrkle noći živimo neke prohujale trenutke. Sjećanja su puna nutarnjeg svjetla, zaokružena dimenzijom iznjedrenom iz koordinata srca koje pored visine, širine i duljine posjeduju i dubinu, spiralnu dinamiku svjesnosti. Tada ćutimo drugo vrijeme, naslućujemo druge sate, družimo se sa bićima koja su tek oživljeli izmišljaj u izmišljaju trenutka. To su magični trenuci u kojima oslobađamo otišle duše iz ropstva vječne tajne, vraćamo ih u to ovdje i to sada, razgovaramo s njima, čujemo njihove glasove, vidimo njihova lica. One su pobijedile smrt i žive s nama. Iz duboke podsvjeti izvlačimo komadiće uspomena, darujemo im boju, miris, zvuk, okus, pokrećemo ih, plešemo s njima, osjećamo ih kao dio sebe, a one tada slijede naš ritam, postaju ritam, načelo isječka vremena.

"Bolero" je melodija izrasla iz spoznaje da se osjećaj za tijek vremena može svjesno zavaravati, da se može ubrzati, usporiti i zaustaviti. Ravel se komponirajući koristio jednim te istim ritmom, kao da je svjesno želio u slušaocima probuditi osjećaj sudjelovanja u stvaranju osobnog vremena, kao da se sam igrao sa tim svojeglavim bogom. Melodija ima samo jedan ritam, a dodavanjem grupa instrumenata je Maurice Ravel stvorio djelo za orkestar bez muzike, kako je on sam nazvao svoj Bolero. Prisjetimo se melodije. Slušajući imamo osjećaj da se tempo i ritam melodije ubrzavaju i pričinja nam se da se i ritam u nama mjenja. To je ugodna zabluda tijeka vremena koja u nama budi osjećaj za ritam i na neki način dokazuje da slušajući muziku sudjelujemo u nastajanju svjetlosne dimenzije postojanja u trenutku.



Zatvaram oči i osluškujem, u dubini bića se rađaju slike pune prohujalog vremena, uspomene postaju vrtlog uzburkanih  boja, isprepliću se sa mirisima i okusima i postaju ples najsitnijih struna nutarnjeg kozmosa. Ljubav ogrnuta bjelinom prozirnosti izlazi na scenu svjesnosti, dobija konture onog bezimenog što u meni raste, pokreće se ritmom srca, diše ritmom pluća, govori ritmom duše, ljubi ritmom želja, miluje ritmom čežnji,  pleše ritmom neurona, žubori ritmom misli i postaje osjećanje osjećaja, ljubav. 

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006    

 http://umijece-pokreta.blogspot.com/

http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25284