Između dva sna...

Sanjajući grčeve u srcu, pitala sam se u snu i između dva sna, što bi za mene bila milost i zašto je tražim? Daleka muzika sa lagune vječnosti je u mom srcu otvarala vrata i kišni vjetar je kroz predklijetke uranjao u krošnju klijetki,  koje  su ječale pod udarcima boli.  Bilo je to vrijeme tugaljive istine koju sam odbacivala i tražila uzroke bola u izmišljaju nekog nesanjanog sna. Imam neizgovorene riječi i doline suza na usnama, sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama. Zastadoh nad ugašenim kraterom žudnji i osluhnuh ključanje pitanja koja su se vrtložila u rondou tišine. Imam li još uvijek kovčežić s milion rumenih velova za tebe? upitah se stihom ne znajući tko je tajanstveni sugovornik moje samoće. Davala bih ti jedan po jedan ili hiljadu po hiljadu, žaleći što ih nemam dovoljno. Sanjajući o putu što se penje do puteva  koji se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova, koliko svjetlosnih milja, koliko još godina, koliko dana do susreta na rondou sna? Tišinu je doticala glazba veselih svirača na trgu punom golubova.
Stao si pored mene na obali velike vode, tvoje lice se zrcalilo u kristalima i suncem obasjanoj površini. A onda smo sjedili na terasi ispred crkve svetoga Marka i filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled.
"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio si dodirujući mi dlanove.
"Da bismo razumjeli  Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj, u modernoj psihijatriji, poznati fenomen "već viđeno." No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku, upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav." odgovorih ti zanesena.
To je bilo popodne mog novog buđenja, uz tebe sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula sam ponovo glas ljubavi i počela sanjati ljubičasti san. Pitam se u snu i između dva sna je li moguće utjecati na sudbinu, je li joj moguće promijeniti smijer? Vrijeme postojanja u ljubičastom snu traje već godinama. Ljepotu su ponekad zatamnili strahovi, mirise ljubičastog cvijeća su zamjenili mirisi lijekova, tonove ronda Veneciana zvuci requiema, ali ništa nije uspjelo ubiti trenutke trajanja u ljubavi. Oči pamte, oči umiru zadnje, oči su zrcalo duše, u očima se ogleda ljepota srca. Tvoje oči su bile i ostale preslika sna koji zajedno sanjamo, u njima se oslikavaju putevi kojima smo zajedno koračali, u njima naslućujem puteve koji stoje ispred nas. Sve one šarene velove koje sam ti darivala sam skidala sa duše koja se pred tobom razotrivala u svom vjerovanju u ljubav. Zaustavio si kišni vjetar koji se probijao kroz okna srca i pokušavao ugasiti lumin na oltaru sreće. Izveo si me iz dvorca ledene kraljice i poljubcem otopio led u kojem su se bili zgusnuli otkucaju srca. U tvom zagrljaju pronađoh toplinu gnjezda koje je razorila oluja ruža, sa tvojih usana ispih nektar strasti i dozvolih životu da odjene odoru svjetlosne dimenzije u kojoj osjetih okus vječnosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/2007/11/kini-vjetar-otvara-vrata-januar-je-bio.html

 

Pripremi za ispis