taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 3. Juni 2011

U svakom slučaju...

 




U svakom slučaju te volim. Volim li te? Što je bila ljubav u vremenu prije oluje ruža? Susret sudbina na rondou mladosti ili tek let ptica koje su tražile komadić univerzuma u kojem će saviti gnjezdo sreće. Zima je na nekom dalekom tornju otkucavala zaborav, a mi smo lutali pod olujnim oblacima raspuknutog neba i pokušavali ljepotu i azurne uspomene sakriti od vijavice koja je ledila srca. Vjetrovi taštine su skupili sva prošla ljeta u urnu ljubavi, a snjegovi su pokrili grob u koji smo pokopali nadanje u novo  proljeće sna. Tihovali smo u tmini noći i čekali da odzvoni svanuće, da procvjetaju kukurjeci, da rijeka zaborava odnese satove samoće i uvelo cvijeće. Mislili smo da nas je sudbina iznevjerila, tugovali smo za nečim što nismo ni imali jer naše vrijeme je bilo nagomilano rastancima i pismima, izgubljeno u traženju tragova postojanja, uramljeno ljepotama susreta. To je bilo vrijeme bez vremena za sukobe i mržnju, prosuto po strunama gitare, razbijeno krikom ranjenog galeba, au nama je raslo nešto bezimeno. Dotakla sam tajnu tvoga tijela, nježnost tvojih usana mi je darovala novu sliku. Volim li te? Voliš li me? Pitanja koja su ostala bez odgovora jer naše vrijeme je nagomilano ljepotom je izgubljeno vriskom sudbine koja nam je u onom vremenu itekako bila naklonjena. Spasila nas je od tihog umiranja u obavezama prema nečemu što nismo osjećali u sebi. Naše vrijeme tek naslućeno u željama postade prošlost prije nego su procvale mimoze. Osjetih tvoje suze na obrazu i oprostih snovima zabludu i zatvorih naše vrijeme u onaj dio mene u koji dolaze sva i ostaju samo lijepa sjećanja. U svakom slučaju volim sjećanja na vrijeme u kojem nas je sudbina spasila od nas samih.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

 
 

Keine Kommentare: