Tvoje riječi su ponekada bile teške kao tmurni oblaci prije oluje. U svakoj su se krili miliuni neisplakanih suza, miliarde boli zgusnustih u kapljice teške vode koja je prijetila razarajućom explozijom duše. Osjećala sam da Kafkijanski pokušavaš sakriti strah od smrti igrajući se riječima kao nepoznati sudac u procesu nečemu nepostojećem. Zašto se vrata više ne otvaraju, zašto su se prostori smanjili? Zašto su se satovi usporili? Zašto...? pitao si ne dočekujući odgovore. Istraživao si nešto nedokazivo, dokazivao svoju nevinost pred imaginarnom porotom. Mijenjao si riječi kao nezadovoljno dijete igračke, obacivao činjenice kao kore od naranči koje su u tom vremenu širile svoj opojni miris prostorom u kojem si se gušio. Nisi više osjećao blaženstvo predblagdanske atmosfere, nisi uživao u vremenu došašća, prolazio si kroz koridore tmine ne tražeći izlaz. Pokušavala sam te oraspoložiti malim dozama nade dok si ti gutao velike količine gorčine. Sličio si na noćnog leptrira zarobljenog u staklenom zaslonu secesijske lampe na pisaćem stolu. Vrtio si se u krugu udarajući o prozirne zidove kaznionice u kojoj je dogorijevalo svjetlo želja. Dani su se kotrljali sporošću ranjenog lumina koji je slabašno tinjao u srži stvarnosti.
Sunce se spuštalo prema zapadnom nebu kada je moje unutarnje svijetlo otkrilo u daljini tamu obavijenu tajnom početka. Osjetila sam da tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Spustila sam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve svijesti, da bih njima dublje prodrla u svijet postojanja. Bezglasna muzika je odzvanjala tkivom, mirisi su se širili i ulazili u svaku ćeliju spoznaje, svijetlosne zrake su probijale obrise viđenoga i uranjale u tajne neviđenog. U zagrljaju svjesnosti spojene misli, sjećanja i maštanja su mi odavale porijeklo svog postanka. Osjetih da dolaze iz daleke prošlosti i ja spoznah njihovo prastaro porijeklo. U svjesnosti se odigravala povijest čitavog niza živih bića, odigravalo se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo umu zauvijek sakriveno. Progovorila sam jezikom duše, pretvarala sam osjećanje osjećaja u rečenice kojima sam davala oblike organa koji su mi pričali bajku ozdravljenja. Slušao si me, dugo sam govorila, ponavljala sam već izrečeno, a onda sam zašutjela očekujući tvoje proturiječje. Promatrao si me očima u kojima se zazrcalio san i prošaptao glasom u kojem se više nije osjećala gorčina. Mislio sam da me vječnost poziva na zadnje putovanje, ali sada osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto osjećanjem osjećaja ljubavi, još uvijek ne spada u taj dio vremena. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, kao pozitivna misao, kao dobra misao koja će doista bit moja pupčana vrpca sa životom. Osjećam da ću, ako mi to uspije uistinu, pobijediti u ovom neočekivanom procesu u kojem sam optuženik kojem netko nepoznat sudi za nešto što ne znam što je. Svitalo je, tmurni oblaci su se rastakali neisplakanim suzama, nebeski orkestar je svirao melodiju What a Wonderful World, besmrtni Saćmo ju je pretakao u nježne riječi, a mi smo stajali ne terasi ne osjećajući hladnoću tog zimskog jutra.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen