taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 5. Juni 2011

Pjesma satkana od pješčanog praha....






Susreli smo se u zagrljaju oceana snova i  pustinje iz koje se uzdigao čovjek i krenuo na svoje bezvremeno putovanje vremenom. Bili smo nepostojani, nevidljivi, nestvarni. Oko nas su plesali mjehurići od pjene, malene kapljice vječnosti. Pričao si tišinom uspomena, govorio si jezikom iznjedrenim iz nenapisanog brevijara u kojem su se zrcalila lica pravremena, šaptao si svjetlosnim sjajem mira i spokoja. Pričom si me odnosio u eon na gozbu Anđela, ostavljao uzdrhtalu na Siriusu, polagao u pješačanu koljevku na Mjesecu, kitio mi kosu Venerinim zlatom, odjevao me Jupiterovim sjajem. Na Mekuru si mi darivao kristale, šutljive učitelje mudrosti, od Saturna si kupovao vrijeme, cjenkajući se sa tim nezasitnim Bogom za trenuke sreće. U kozmologiju našeg života si ucrtavao puteve ka zvjezdama koje su se krile izvan našeg vidokruga, osvjetljavao si tamne koridore bespuća da ne zalutamo u neznaju. U Luninom hramu si iz mjesečeva kamena pravio srebro iz kojeg si gradio njihalku na kojoj sam kao Artemida odsanjala san o Orionu čije oči sjaje na sjevernom nebu i svojom snagom sjedinjuju Plejade u sazviježđe ljubavi. Snagom želja se zaustavismo na međi svjetova da vidimo prelamanje ideja u materiju, da doživimo rađanje ovog ovdje i ovoga sada. Vratili smo se sa vrata vremena, međaši trenutka nas sa osmijehom vječnosti propustiše u ovaj san koji budni snivamo. Osjećam kako puca pjenušava opna, kako se  iskričavost beskraja zgušnjava u čvrstinu tijela. Nakon tisućljetnog lutanja svemirom oćutih ljepotu istinskog dodira, nježnost milovanja, toplinu poljubaca. U dubini duše još uvijek naslućujem titraje struna iz kojih sam satkana, dodiruju me valovi oceana, čujem šum otvaranja sedefa i znam da se u srcu rađaju biseri, vječno znamenje ljubavi. Dok u tišini sna promatram Lunu kako kao srebrena lađa plovi satenom noći čujem zvona iz njena hrama, čujem pjesmu satkanu od pješčanog praha, od tkiva noći i plesa nepostojećih sjena. Čujem titraje nebeskih zjena, iskrenje zvjezda i rastakanje sunčeva zlata. Ćutim milovanje mjesečevih mjena, njihovo  izranjanje iz poezije drevnog oceana, osjećam ljubav, utapljam se u tvom zagrljaju kao morska pjena.   




Keine Kommentare: