Osluškujem melodiju davnog sna, osluškujem tišinu i čujem glas vječnosti. Stigao je tišinom zvijezdanoga praha, govorio je jezikom tišine, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzavreloj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta u kojem mirisi šapuću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Pred mojim unutarnjim očima se velika crkvena lađa zaoblila, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele. Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači. Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući simfoniju sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova. Nastajanje svijeta, u čije središte se smjestio čovjek se, kao još neviđena teatarska predstava, počelo odigravati pred očima. Pružih ruku ka dodiru i osjetih nove treptaje u tijelu. Život, ta čudesna igra sna i jave, trenutak do trenutka i rijeka vremena poteče mojim venama.
"Što je ovo što sada osjećam?"
"Ljubav"začuh glas istine, a na oltaru sna zasja veliko svjetlo. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te čudesne ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlaćane spirale, vidjeh vrtnju čudesnog vretena koje nas je tišinom svjetlosnih niti povezalo u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Govori mi, da, uvijek mi govori jezikom ove čudesne tišine u kojoj odslušah najsuptilniju melodiju postojanja, sonatu o ljubavi koja se rađa i traje u tišini osjetila. Pogledah još jednom fresku na zidu. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički slikar sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element tvari od koje sam sazdana. Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost. Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.
Više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sve ispričano, sve naslikano, sve odsanjano se zrcali u kapljici vode, u suzi neba, u kristalu svijesti. Ljubavi, tvoje oči su jedino svetlo u pustinji želja. Tvoj glas je simfonija snova, sonata tišine, rapsodija našeg ljubičastog sna.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen