Mislila sam, ako pronađem vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između materijalnog svijeta i svijeta ideja. Misaona dimenzija je most između ta dva svijeta, ona je nutarnja svjetlost s kojom treba naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, treptaj oka, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti. Vječnost je karusel želja, vrtuljak koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije, ali uranjajući u njih mi putujemo paralenim svjetovima, postajemo sudionici bezvremena.
Stojimo na ulazu u Had, na granici između tame i svijetla. Tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na ovom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja. Iznenada osjećam tonove njegove citre, vidim planete koje svojim pokretima skladaju muziku svemira koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesnosti. Osjetih njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija tišine je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera odjednom nutarnjim očima vidjeh titraje najfinijih niti. Misli su se vrtložile i postajale zvučne slike. To je bio razgovor bez razgovora, moje i njegove misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa titrajima univerzuma i vraćali se na početak, granicu između svjetla i tame. Pitagorine misli su postajale harmonije boja, simfonija tišine je postajala simfonija znanosti, vidljiva energija svemira.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Osjetih uskovitlanu energiju, osluhnuh simfoniju nutarnje tišine, snagu zvukova, muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo. Simfonija znanosti mi je otkrila tajnu. Ljubav je uistinu u nama i oko nas, ona je naša peta dimenzija.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen