Što sada radiš?
Podne je,
sunce u zenitu,
tromost ljetnog dana se uvlači
u moja osjetila,
a misli počivaju
na zvukovima života
koji me okružuje.
sirena,
kočnice nekog auta,
osluškujem, prošlo je bez udarca.
Netko je imao sreću...
Sreća, sreći, sreću...
I opet sjećanje na tebe.
Osjećaš li snagu mojih želja?
Što činiš kada te nešto
iznenada vrati u prošlost?
Ja onda gledam u nebo,
zatvorenu krug između mojih želja
i tvog postojanja.
Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo svijesti.
"Duša nije napustila moje tijelo, ona se sakrila u moju podsvijest, postala stranac koji me cijelo vrijeme prati, postala je sjena moje svijesti." pomislih
"Dozvoli joj da se vrati kao dio tvog utjelovljenog uma, neka postane struna tvog univerzuma, neka postane spoznaja trenutka." začuh glas istine" Ti već godinama lutaš životom nesposobna da prepoznaš ljubav u sebi. Čitaš tekstove napisane srcem, ali ne osjećaš njihov pravi značaj. Život bez emocionalnog uma nije život nego životarenje. Neteoretiziraj. Zavoli ponovo dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš osjetiti da je moj glas prošlost koju ne želiš zaboraviti."
"Bojim se one praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne. Bojim se istine o trenutku nesreće, bojim se spoznaje o krivcu i bojim se pojave bolova koje sam prespavala."
"Vrati se misaono u onaj davni trenutak, doživi ga unutanjim očima, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Nacrtaj ih u svojim emocijama, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu istinskog postojanja."
Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz nutrine svijesti.
Zaustavih se u trenutku zenita ljetnoga dana. Malena crkvica sa znamenjem djedovog sveca, kojeg se više nesjećam, zasja pred mojim unutanjim očima. Mali auto u kojem sam sjedila se približava zatvorenim vratima hrama u kojem je djed nedeljom obično slušao misu jutarnjicu. Ruke na volanu auta, nisu moje ruke, netko drugi upravlja mojom sudbinom. Osjećam udarac, pred mojim unutarnjim očima puca staklo, lomi se u tisuće blještećih kapljica podenvnog sunaca, dok ja tonem u san. Vidim dlanove nekih drugih ruku, ruku koje su mi poznate ali neznam čije su, kako dodiruju moje lice i odnose moj dah ka suncu. Lebdim iznad crkvice, vidim ljude kako se skupljaju, vidim svoje tijelo kako nepokretno leži pored maloga auta, vidim mladića u plavoj košulji. On izlazi iz auta i plače nad mojim tijelom. Veliki bijeli auto se približava mjestu događaja, ljudi u bijelom stavljaju moje tijelo na nosila, čujem sirenu i onda više ne vidim i ne osjećam svoje tijelo.
"Pođimo za autom, nesmiješ ostati ovdje, tvoje tijelo te treba." začuh simfoniju univerzuma.
"Tvoja duša je krenula za tijelom koje je odalazilo, ali tvoja mladalačka tvrdoglavost joj više nije dozvolila da se utjelovi u tvom umu. Mladića koji je plakao nad tvojim tijelom si, iako toga nisi bila svjesna, u tom trenu prestala voljeti i prestala si vjerovati u ljubav, prognala si je iz svog sjećanja. Ti si, iako to onda nisi znala, bila jedini sudac njegovoj nepažnji." glas iz prošlosti nadjača tonove sna.
"Sjećam se da sam u tom trenu vidjela oči boje sna, oči koje sam pamtila iz nekog drugog trenutka. To nisu bile oči mladića koji je plakao, to su bile oči dječaka koji je stajao na prašnjavom peronu kraj izvora vode koja je dolazila iz zemlje."
"Te oči si vidjela davno, prije nego si osjetila ljubav u sebi. Zaboravi na tren oči boje sna, prvo moraš ponovo osjetiti ljubav i početi stvarati svoje vrijeme."
"Gdje početi, kako u kaosu osjećaja sjediniti one prave u istinsko postojanje? Oči boje sna se javljaju u snu, a miris tijela je miris koji se miješa sa plavom bojom košulje mladića koji je plakao nad mojim tijelom"
"Prisjeti se svega, sjećanje je najbolji vodič ka budućnosti. Izgradi svoj Olimp i na njega smjesti svoja božanstva koja će te provesti kroz povijest ljudskog misaonog bogatstva. Na samom početku mudrosti se krije sjemenje iz kojeg se razvio i cvijet spoznaje. Nemoj se zadovoljavati samo viđenim, odslušanim i omirisanim. Pronađi u sebi svoj osjećajni labirint i počni spoznavati zrcalne ćelije. U njima se zrcali cijeli univerzum i sve postaje njegovog nastajanja. Tada ćeš upoznati sva svoja ja, koja ćeš onda uistinu moći sjediniti s malim univerzumom tvog postojanja. Kada osjetiš u sebi uistinu ljubav, kada ona postane dio tebe onda kreni u potragu za očima boje sna."
Uronila sam u vrijeme oluje ruža, sjedinila misaoni, osjetilni i osjećajni um u univerzum postojanja, miris košulje plave osjetila kao miris plave ruže, počela pisati pjesme i u jednom sretnom trenutku srela dječaka očiju boje sna.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
1 Kommentar:
Ova ćarolija od tvog pisanja je za dušu lijek i to iz dana u dan....ja sam sretan da ti postojiš...xy
Kommentar veröffentlichen